Subota, Srpanj 21, 2018
Prijava

Prijava

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Svjedočanstvo obraćenog ubojice

  • Subota, 20 Prosinac 2014 00:00
  • Napisao/la  uredništvo

Zovem se Tony Anthony, rodio sam se u Velikoj Britaniji kao sin Talijana i Kineskinje. Moj otac se razbolio i nije bio u stanju uzdržavati me, zbog toga kad sam imao četiri godine, našao sam se u Kini, gdje su moj odgoj preuzeli djed i baka.
Moj djed je bio Veliki Majstor Kung Fua. Tradicija te borilačke vještine je bila prenošena u našoj obitelji sa koljena na koljeno, sa oca na sina, preko petsto godina. Djed je odlučio naučiti me toj vještini. Tehnike Kung Fu-a se temelje na imitiranju pokreta životinja - zmija, čimpanza, tigrova (zbog toga sam dao naslov svojoj knjizi Kroćenje tigra). Možda to zvuči baš romantično, ali stvarnost je bila mnogo teža. Djed me budio svakog jutra, izlijevajući na mene kantu hladne vode, prisiljavao me na težak posao i često me tukao. Skoro svakog dana sam imao raskrvavljeno lice od udaraca bambusovim štapom... Tretirao me gore nego životinju.
Kada sam imao dvanaest godina, roditelji su me uzeli u Englesku gdje sam nastavio treniranje Kung Fu-a. Švicarska Međunarodna Kung Fu Konferencija je primijetila moja napredovanja i sponzorirala je moje vježbe. Trenirao sam i imao sam učenike, izgradio sam čak svoju tehniku. Sudjelovao sam na prvenstvu u Pakistanu, Kini, Tajlandu i nikada nisam gubio - tri puta sam postao prvak svijeta. Nisu to bila “bilo kakva” natjecanja, nego full contact (puni kontakt) - s pravim udarcima, koji ponekad imaju smrtni završetak...
Dobivao sam različite ponude za posao. Kroz neko vrijeme sam radio u firmi koja je školovala zaštitare. Nudili su im kompletna školovanja, od tečaja vožnje, do streličarstva. Moja zadaća je bila naučiti ih izravnoj borbi - i dobro sam izvršavao taj zadatak. Cijenili su me i predložili da i sam postanem braniteljem važnih osoba. Na taj sam način radio za čovjeka koji je bio vlasnik Empire State Buildinga u New Yorku, a kasnije za ambasadora Saudijske Arabije u Londonu, u Rimu i na Cipru. Bio sam nepobjediv, siguran u sebe, imao sam novce i ljubljenu zaručnicu sa kojom sam se nakon tri godine poznanstva trebao vjenčati.
Zvala se Aya. Porijeklom je bila iz Švedske, studirala je pravo i bila je jedna od najljepših djevojaka koje sam u životu vidio. Bila je ljubazna, zabavna i inteligentna. Volio sam ju van pameti, bila je za mene sve. Ali jednog dana, kada sam radio u Rimu, dobio sam vijest o njezinoj smrti. Prijatelj koji je digao slušalicu, prenio mi je tu vijest. Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima, sve se u meni kuhalo. Upao sam u takav bijes da sam jako udario svog prijatelja i istrčao na ulicu. Bio sam u takvom stanju duha da kada bih našao u tom trenutku neki “gumb” za uništenje svijeta, bez razmišljanja bih ga pritisnuo. Kako sam išao kroz grad koji je živio svojim životom, prepun bijesa na sve i svakoga, ne primjećujući ništa, slučajno sam susreo čovjeka čiji me je izgled uzrujao. Ozbiljno sam ga istukao. Sa užasom i sramom sada mislim o njemu, jer mi ništa nije učinio, a uz to nije imao nikakve šanse da se obrani od mene. Moj svijet se srušio. Ispuštao sam svoju agresiju, ulazeći u tučnjave. Budući da sam bio zaštitar, nosio sam oružje i imao sam pravo da ga upotrijebim u slučaju nečijeg napada na mene.
Počeo sam ipak iskorištavati to pravo i umjesto upozoravajućeg pucnja, pucao sam izravno u prsni koš napadača. Ne znam opisati, koliko ljudi sam lišio života na taj način. Uz to sam, na molbu svog poslodavca, vodio brigu o vraćanju njegovih dugova. Valjda ne moram objašnjavati, na koji sam način tretirao njegove dužnike... Ništa me nije moglo zaustaviti od agresije.
U to vrijeme se pojačala bolest moga oca. Bio mu je potreban novac za operaciju. Počeo sam dakle akciju pljačkanja. Kada sam radio na Cipru, bio sam uhićen i proveo sam tri godine u zatvoru.
Bio je to strašan zatvor u turskom dijelu Cipra. Rado bih zaboravio tu noćnu moru, u kojoj se svakodnevno događalo neko premlaćivanje, a prosječno jednom na mjesec bi nekoga ubili, porezali ili silovali. Do tog vremena sam stigao pokvariti sve svoje odnose sa obitelji i prijateljima, dakle nitko me nije htio posjetiti niti mi napisati pismo. I evo, jednoga dana sam dobio pismo od nepoznatog čovjeka.
Bio je to nevjerojatan osjećaj. U tom gnoju, u tom odvratnom zatvoru, zaboravljen od svih, nikome potreban, dobio sam pismo! Zar bi nekoga brinula moja sudbina? Mislim da se moje osjećaje može usporediti sa radosnim nalaženjem božićnih poklona ispod božićnog drvca, kada se dijete neizmjerno veseli i sa strepnjom očekuje što će vidjeti nakon otvaranja poklona. Ipak, čitajući to pismo, bio sam sve više bijesan. Taj tip, koji mi je poslao pismo, zvao se Mihael Wright i htio se sa mnom sresti radi Isusove Ljubavi. Kakva ludost! Zasigurno neki religijski fanatik. Što me briga za njegovu religiju kada već odavna nisam mario ni za svoju vlastitu religiju - budizam, u kojem sam bio odgojen. Nije me bilo briga za nekog tamo Isusa.
Uzrujao sam se, potrgao sam to pismo i bacio ga u kantu. I zasigurno ne bi došlo do našeg susreta da nije bilo mog sudruga koji je pričao da se za vrijeme posjeta može dobiti čašu Coca-Cole. Pomislio sam: “A što mi smeta da se sretnem s tim tipom? Ako si on želi dati toliko truda i doći u ovu smrdljivu rupu, zašto da to ne iskoristim?”. Stvarno mi je bilo dosta te smrdljive, prljave vode, koju smo dobivali za piće. Bio sam ipak toliko bijesan, da bih sigurno udario Michaela, kad bi mi počeo držati propovijedi. Na sreću, nije počeo i - na sreću - nisam ga udario. Ovdje, u zatvoru nikoga nije zanimalo tko si i što te boli. Svi su te pitali samo za to, za što si zatvoren, koliko si ih ubio i na koji način... Mihael mi nikada nije postavio takva pitanja. Nije ga interesirala moja prošlost, pitao je samo kako se ja osjećam danas. Pričao mi je neke gluposti o svakidašnjim stvarima koje me nisu uopće interesirale, skoro ga nisam slušao. Ali nakon nekoliko naših susreta, već sam iščekivao sa čežnjom trenutak kada ću opet ugledati njegov glupi osmjeh. Bio je jedini čovjek koji si je dao truda da dođe k meni, koji me uopće želio vidjeti i koji je to činio redovito jednom u tjednu, kroz tri godine. Sprijateljili smo se.
Nakon pola godine, točno 3. svibnja, 1990. godine, jedan od mojih zatvorskih drugova s kojim sam posebno bio povezan, bio je napadnut od drugih zatvorenika. Izmasakrirali su mu lice žiletom. Bio sam bijesan zbog bespomoćnosti, htio sam nekoga razvaliti. Trebao sam se susresti s Mihaelom i bio sam skoro siguran da ću ga danas napasti. Zahvaljujući Bogu, ipak ga nisam dotaknuo - jer upravo tog dana, Mihael je podijelio sa mnom ono što je promijenilo moj život. Rekao mi je da je susreo u svome životu Isusa, kojemu je povjerio svoj život, da me taj Isus želi učiniti slobodnim. Pročitao mi je tri odlomka iz Biblije (Iv 8, 34-36): “Odgovori im Isus: ‘Zaista kažem vam: Tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni’. Moguće je da za vas te riječi ne znače mnogo, ali za mene je u tom zatvoru to bila neopisiva vijest o oslobođenju. Bio sam u šoku, vratio sam se u svoju ćeliju, nisam mogao prestati misliti o tome. Gledao sam u prozor ćelije, a njegove rešetke su me podsjećale na križ. Nisam znao što da mislim. Kako da ja povjerujem u Isusa kojega nikad nisam vidio? Što to znači da On meni progovara preko Mihaela i preko Biblije?
I odjednom me prosvijetlilo. Sjetio sam se svoje zaručnice Aye s kojom sam bio nekada toliko sretan i koja me je toliko jako voljela, bez obzira što me nikada u životu nije vidjela. Aya je bila slijepa. Odjednom sam si posvijestio da netko, koga ne vidimo i nikad nećemo vidjeti, može biti vrlo bliska i voljena osoba.
Pao sam na koljena i molio sam. Sve je moguće da ste naviknuti na to, da se molite, a možda ponekad mislite da vas Bog ne uslišava. Događa se to zbog toga što za vrijeme molitve ne razgovarate s Bogom nego sami sa sobom. Prisjetite se da sam bio budist, nisam vjerovao ni u kakvog boga i nikada se nisam molio. Te noći, po prvi put sam se obratio Bogu u ime Isusa i uvjeren sam da me on uslišio. Plakao sam kao dijete - moleći Ga za oproštenje svega zla koje sam učinio drugima u svome životu, za sve one koje sam ubio ili ranio - kada sam si posvijestio da je Isus bio kažnjen za svaki, čak najmanji grijeh, da je u stanju oprostiti najgore prijestupe. I Isus je došao u srce ovakvog smeća kao što sam ja i promijenio ga.
Kažem vam, idućeg dana sam se probudio slobodniji nego itko od vas. Ne moramo biti iza rešetaka da budemo zarobljeni. Mnogi od nas imaju svoje zatvore i zarobljavanja u vlastitom srcu - za jedne je to posao, za druge novac, za treće alkohol, droge, seks ili štogod drugo. Sa tim svim pokušavamo popuniti prazninu u našem srcu - ali ta praznina ima oblik Boga, i samo je Bog može zaista ispuniti dajući nam osjećaj sreće. Mihael mi je govorio da mogu izići iz zatvora i dobiti mnogo novaca, ali i onako neću biti slobodan, jer u trenutku smrti nikakav novac ne će pomoći nijednom čovjeku. Pravu slobodu daje samo Isus kojeg možemo pozvati u naš život. Nema druge mogućnosti.
S punom odgovornošću svjedočim da je te noći u stvarnom zatvoru na Cipru, istiniti Isus istinski promijenio moje srce. To se dogodilo prije osamnaest godina - i kroz punih osamnaest godina, iz dana u dan, svjedočim to svakome koga susretnem. Mihael mi je rekao dvije stvari koje moram učiniti kako bih omogućio Isusu da me izbavi. Prva je prekinuti s grijehom. Treba priznati grijehom ono što Bog zove grijehom i pokazati volju za promjenom. Ta volja je najvažnija. Ponekad ne uspijevamo, ponekad smo preslabi da prekinemo s grijehom, ali naša volja je najvažnija. Ako to iskreno želimo, Isus će nas nositi na rukama bez obzira na našu slabost.
A druga stvar je: predanje svojeg života Isusu. Predanje znači priznanje da je Isus Bog, vladar svemira, a također Gospodin i Vladar tvojeg života. To znači obraćati se Njemu u svakoj situaciji svojeg života, upoznavati ga i držati se njegovih Zakona u svakodnevnom životu, kao i u svakodnevnoj odluci. Postoji li netko više dostojan toga da preuzme vlast nad tvojim životom, nego Isus koji te je stvorio u krilu tvoje majke, koji je stvorio oko tebe predivan svijet i koji je iz ljubavi prema tebi umro na križu?
Ne budi toliko glup i ne odbijaj Isusa. Iskoristi tu priliku! Napravi ta dva koraka koji će biti odlučujući u tvojem životu.
Prije osamnaest godina, prekinuo sam s grijehom i predao sam svoj život Isusu, a on me je promijenio. Bio sam prvi od deset ubojica, terorista i dilera, koji se tada obratio u zatvoru na Cipru. Sada sam oženjen, imam dva sina, u uzrastu od četiri i osam godina. Prestao sam trenirati Kung Fu, zbog toga što si ne mogu zamisliti da bi Isus, tih i poniznog srca, na bilo koji način hvalio ili tolerirao te “borilačke vještine”. Nemojte ostajati ravnodušni - vremena je uistinu premalo, i nitko od nas ne zna ne će li se danas u noći rastati sa životom...

Izvor: knjiga "Kroćenje tigra"

 

 

Pročitano 2003 puta Poslijednja izmjena dana Subota, 20 Prosinac 2014 16:35

Duhovnost

Pronađite nas na facebooku

moncler outlet online piumini moncler outlet woolrich outlet online woolrich outlet online woolrich outlet bologna golden goose pas cher golden goose pas cher golden goose pas cher golden goose pas cher golden goose pas cher golden goose pas cher golden goose outlet online golden goose outlet online golden goose outlet online golden goose outlet online golden goose outlet online golden goose outlet online sac lancel pas cher sac lancel pas cher sac lancel pas cher sac lancel pas cher sac lancel pas cher sac lancel pas cher scarpe hogan outlet scarpe hogan outlet scarpe hogan outlet scarpe hogan outlet scarpe hogan outlet kate spade outlet coach outlet michael kors outlet