Nedjelja, Prosinac 17, 2017
Prijava

Prijava

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Jesmo li zaboravili na krunicu?

  • Ponedjeljak, 01 Svibanj 2017 00:00
  • Napisao/la  Mirta Miletić

'Krunica je moja najmilija molitva! Krunica nas smješta u živo zajedništvo s Isusom po srcu Njegove Majke. Vi ljubite Isusovu majku, moleći krunicu. Potičem Vas da ustrajete u toj svojoj pobožnosti koja Vas, ako je ispravno shvatite i živite, zasigurno, vodi tome da sve više proničete u otajstvo Krista, našeg Spasitelja.'

Ovim je riječima sveti Ivan Pavao II poticao na važnost molitve krunice. Ta naizgled jednostavna molitva u sebi sadrži iznimnu snagu. Možemo reći kako je ona najvažnija molitva i glavna pobožnost vjernika, koja je još od vremena apostola i prvih učenika kroz stoljeća stigla do nas. Kaže sveti Ljudevit Montfort kako niti jedna molitva ne donosi toliko zasluge duši, niti više slavi Isusa i Mariju kao dobro izmoljena krunica.


Krunica je i u mojem životu imala posebno mjesto i važnost. Kao i za svaku drugu molitvu, potrebna je hrabra odluka i ustrajnost. Potrebno je svjesno izdvojiti vrijeme za molitvu, izboriti se za to vrijeme. Kako to izgleda u našoj svakodnevnici? Govorit ću iz vlastitog iskustva pokušaja, padova i uspjeha molitve krunice u našoj obitelji. Sve kreće od odluke nas roditelja. Želimo li doista dan završiti krunicom? Ili nađemo neke druge „važnije" poslove? Pisanje zadaća, pranje suđa...ili besciljno gledanje televizije. Kada mi kao roditelji jasno odlučimo što je prioritet te večeri, onda i djeca prihvaćaju činjenicu da ćemo moliti. Iako to često nije lako. Na kraju dana svi osjećamo umor. I onda se događa da djeca pokušavaju nekako skratiti moljenje krunice, moljenjem samo jedne desetice ili moljenjem neke „kraće" krunice. Čim krene molitva, odjednom se svima spava i kao da više nitko nema snage za molitvu. Tada kreće hrabra borba za inzistiranjem na molitvi cijele krunice. Zapravo djeca testiraju našu odlučnost i to je dobro. Po načinu na koji mi pristupamo moljenju krunice, otkrivamo sami sebi gdje je naša vjera i ljubav prema Isusu. Gdje je doista moje srce? S kime ili čime doista želim završiti taj dan? Tko je moj Bog, tko je moj Kralj? Jesam li spreman na nutarnju borbu za svoga Kralja, za Onoga koga ljubim, za Onoga koji mi je i dao sve što imam?


To je nutarnja borba između moje sebičnosti i darivanja. Ako sam svjesna važnosti, snage i vrijednosti krunice tada ću se boriti da postane dio mog duhovnog života. U toj borbi treba odoljeti i brojnim napastima. Napasnik mi često kroz moju mlakost i sebičnost predlaže kako ta krunica i nema puno smisla, kako sam to vrijeme mogla i drugačije iskoristiti. Otac laži svojom lukavošću često šapće kako je moja molitva rastresena ili kako djeca dovoljno pobožno ne mole krunicu, da samo rastresaju moju molitvu ili kako mi je korisnije moliti sama. Doista borba! Ja to nazivam pravim malim duhovnim ratom. Zanimljivo je da kada zajedno gledamo televiziju nema takvih napasti.

Jedan od izvrsnih učitelja pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, koji je snažno utjecao na moj odnos prema Blaženoj Djevici Mariji je svakako sv. Ljudevit Montfort. U trenucima borbe za molitvu često me ohrabre njegove riječi: „Čak i onda kad se moraš boriti protiv rastresenosti tijekom cijele krunice, bori se hrabro s oružjem u ruci, nastavi je moliti iako bez ikakve slasti ili osjetne utjehe. Bit će to strašna, ali i spasonosna bitka za vjernu dušu. Naprotiv, ako položiš oružje i ostaviš svoju krunicu, bit ćeš pobijeđen. I tad će te đavao, koji je trijumfirao nad tvojom voljom, ostaviti na miru, ali na sudnji dan, spočitavat će ti tvoju malodušnost i nevjernost."

I tako nekako usporedno s našim obiteljskim nastojanjima da krunica postane dio naše svakodnevice, dobili smo poziv od jednih naših prijatelja da dođemo na duhovne vježbe za obitelji u Međugorje koje predvodi don Josip Mužić. Prijatelji su nam ukratko objasnili da je don Jozo pokrenuo jedan projekt malih obiteljskih molitvenih zajednica u kojima se po četiri obitelji tjedno okupljaju na zajedničkoj molitvi krunice. Mole zajedno i roditelji i djeca. 'Sve izgleda prilično jednostavno. Molimo krunicu svi zajedno, mi roditelji i naša djeca. Našoj djeci je ovo snažan poticaj jer vide svoje vršnjake, prijatelje, da mole. Između njih se s vremenom razvilo pravo prijateljstvo. Jedva čekaju kad će biti slijedeći susret, jer se uvijek i igraju sa svojim prijateljima.'

Čim sam to čula, osjetila sam da je to ono što je i nama potrebno. Da naša djeca imaju priliku doživjeti molitvu krunice sa svojim vršnjacima, prijateljima. I tako smo došli u Međugorje na duhovne vježbe. Nije problem bila udaljenost, niti to što je maleni Jakov tek šest mjeseci star. Srce je gorjelo. Osjećali smo da nam Gospa želi otkriti i darovati nešto jako važno za našu obitelj. Projekt koji je don Jozo započeo prije desetak godina bila je upravo želja da se molitva krunice vrati u obitelj. Don Jozo dva puta godišnje okuplja obitelji na ovakve susrete, koji za cilj imaju potaknuti obitelji na svakodnevno moljenje krunice zajedno s djecom. Ovo nadahnuće ima puno plodova. Krunica uvijek donosi plodove! Tako sada već postoji više malih zajednica od četiri obitelji, po cijeloj Hrvatskoj, koje se tjedno sastaju na molitvu krunice u svojim domovima. Nama kao obitelji, ovo je bio poticaj i ohrabrenje. Osjećali smo blizinu s ljudima koje smo sreli prvi puta u životu. Okupio nas je zajednički cilj. Napredovati u svetosti kroz molitvu krunice! Vidjeli smo da nismo sami u nastojanju da krunica postane naša zajednička svakodnevna molitva. I baš sve obitelji koje su se okupile svjedočile su predivna iskustva i milosti koje su iskusili molitvom krunice.

Blaženi Alojzije Stepinac također je ukazivao na važnost krunice. On je naime, 1943. godine s francuskog jezika preveo knjižicu „Krunica kao razmatranje i usmena molitva" autora Andrea Pradela, dominikanca. Stepinac to djelo dovodi u Hrvatsku u vrijeme Drugoga svjetskog rata i primjećuje da se ova pobožnost nekada rado molila u hrvatskim obiteljima kao zajednička molitva. No, „danas je, na žalost, iz mnogih obitelji nestala." Stepinac tako piše 1943., a što bismo mi mogli reći o našim obiteljima danas, 2015.?

Ohrabrenje je vidio u osnivanju tzv. „kruničarskih društava" u kojima i djeca i žene i muškarci, zajedno mole i gotovo se „natječu kako što ljepše počastiti onu koja nam je rodila Spasitelja svijeta." Od župnika je tražio osnivanje takvih društava pod nazivom „Živa Krunica." Vidio je u tome priliku za preporod župa, ali i za očuvanje domovine od propasti. U predgovoru hrvatskome prijevodu nadbiskup Stepinac izrazio je i jednu želju: „Prevodeći ovu zlatnu knjižicu, imam još jednu želju. U našem dragom narodnom svetištu Mariji Bistrici naši će umjetnici, ako nas Bog poživi, izgraditi i lijepo, kako i zaslužuje Majka Božja, urediti petnaest kapelica s otajstvima svete Krunice. Mnogi će hodočasnici moći tamo, u onoj divnoj prirodi, uz pomoć ove knjižice, u miru razmatrati svu ljepotu, veličinu i milinu našega otkupljenja." (Zagreb, blagdan svete Krunice, 7. listopada 1943., Alojzije – nadbiskup)

Da, zaista, molitva krunice je iznimno snažna. Sestra Lucija iz Fatime za krunicu je rekla: «Blažena Djevica Marija je krunici podarila takvo djelovanje, da ne postoji nijedan materijalni, duhovni, nacionalni ili međunarodni problem, koji se putem nje i naše žrtve ne bi mogao riješiti. Sveti Ljudevit Montfort napisao je: 'Krunica je najmoćnije oružje za dodirnuti Srce Isusovo, našega Otkupitelja, koji je toliko volio Svoju Majku.' Upravo se u Fatimi Blažena Djevica Marija, naglašavajući važnost i snagu krunice, predstavila kao 'Kraljica svete krunice'. Nadam se da smo svi zajedno dobili poticaj da počnemo moliti krunicu u našim obiteljima. Najbolje vrijeme za započeti je već večeras...

Mirta Miletić

 

Izvor: Glasnik mira, siječanj 2016.

Pročitano 452 puta

Riječ o Riječi

Duhovnost

Pronađite nas na facebooku