Nedjelja, Prosinac 17, 2017
Prijava

Prijava

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Bog me sanja!

  • Ponedjeljak, 01 Svibanj 2017 00:00
  • Napisao/la  Krešimir Miletić

Jeste li ikad mislili o tome: Bog me sanja, misli na mene; u njegovim sam mislima i srcu. Bog može promijeniti moj život! Ove riječi iz homilije Svetog Oca, na jutarnjoj misi u kapeli Doma Sveta Marta, duboko su me potresle. Zaista, Bog mašta o meni i Tebi, dragi čitatelju, kao što to čine zaljubljene osobe.


Nekako spontano, odmah pomislim kako je to teško razumom prihvatiti, svjestan svojih mana i pogrešaka. Zar mene? Baš takvog kakav jesam? Naša iskustva međuljudskih odnosa, u kojima se tako često susrećemo sa razočaranjima, kao da nam svjedoče o potpuno suprotnoj paradigmi. O svijetu u kojem se ljubav uvijek treba zaslužiti, u kojem je ljubav tako krhka i nestalna, o svijetu u kojem smo osobnim pogrješkama nanijeli drugima i sebi tolike rane.


No, ovo je istina. Bog me sanja, misli na mene; u Njegovim sam mislima i srcu. 'I klicat ću nad Jeruzalemom, radovat' se nad svojim narodom.', govori Gospodin po proroku Izaiji (Iz 65,19). On razmišlja o onome što će učiniti, mašta, sanja taj Dan kada će se radovati s nama. U svojoj radosti On zamišlja i nas, svakog od nas, i svoju radost veže uz zajedništvo s nama. Isus otkriva da se zbog pronađene izgubljene ovce Otac raduje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale (usp. Mt 18, 13). U prispodobi o izgubljenom sinu još se snažnije ističe ova radost Oca u ponovnom susretu Oca s ljubljenim sinom koji 'bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!' (usp. Lk 15, 1-32).


I ovdje lako uočavamo da je radost, istinska radost duboko povezana sa ovim susretom, s našim zajedništvom s Gospodinom. Iz jednog drugog susreta, između Isusa i bogatog mladića (Mk 10, 17-22), vidimo da za onu trajnu i duboku radost nije dovoljno tek susresti Isusa, razgovarati s njime. Kada Isus opisuje posljednji sud, vidimo da nije dovoljno niti to da li smo s njime 'jeli i pili'. Potrebno je poradi nebeskog blaga žrtvovati zemaljsko, nasljedovati Isusa, slijediti ga, biti njegov učenik, jer istinska radost izvire iz pravoga zajedništva s Bogom. Potrebno je pažnju usmjeriti na Isusove savjete i prihvatiti ih, na 'ono jedno što nam još nedostaje'. Da je bogati mladić otkrio pravo zajedništvo s Bogom, otkrio bi i pravo zajedništvo s braćom, s bližnjima, te beskrajne mogućnosti da se zemaljskim dobrima služi da uveća i tuđu radost time što bi ih dijelio s drugima.
I zaista, nismo li svi gladni ove radosti? Ne osjećamo li čežnju za ovom radosti? Nismo li i mi često pred Isusom u ovakvom dijalogu? I ta čežnja nije ništa drugo negoli čežnja za Gospodinom, koju ništa drugo ne može nadomjestiti. Čovjek kreće u potragu tek onda kada nije miran ili zadovoljan tamo gdje se trenutno nalazi. Zato sam sretan i zbog toga što mi Gospodin daje okusiti trenutke suhoće, žalosti, nezadovoljstva jer me na taj način ponovno usmjerava na ono bitno, pokreće me u ponovnu potragu ili ponovni povratak, nakon što zalutam. Baš kao što se izgubljeni sin 'sjetio' da je kod Oca imao sve i odlučio se vratiti. Zaista, žalosni smo kada nas naši grijesi ili mlakost udaljavaju od Boga.


Ako sada znam da je Bogu najveća radost opraštanje, obraćenje i spasenje svakog pojedinog čovjeka, onda to nužno treba promijeniti i sadržaj mojeg života i djelovanja. Radost koju sam osjetio 'jer bijah mrtav i oživje', jer sam doživio Božju ljubav i milosrđe, tada želim širiti i na sve one koji ju još nisu upoznali i okusili. Jer, ako ljubim Isusa onda mi je važno ono što je i Njemu važno. A on me uči da su Njemu najvažniji upravo oni koji su potrebni obraćenja, koji Ga još nisu upoznali. Njima se najviše raduje.


Mi smo pozvani biti svjedoci te ljubavi, ali i na aktivnu evangelizaciju. I ta evangelizacija će teško dodirivati srca bude li se oslanjala isključivo na teološke govore u kojima nema iskustva doživljene ljubavi, proživljenog milosrđa. Svjedočiti tu ljubav, konkretnu ljubav koja je promijenila naš život, je najsnažniji jezik evangelizacije. Mi smo pozvani osobito u godini milosrđa svijetu otkrivati ovu najveću Očevu radost! Radost opraštanja! I ovdje je jedan od pokazatelja istinskog nasljedovanja Isusa upravo ta naša radost. Ukoliko je Gospodin zaista prisutan u našem životu, ukoliko Ga nismo izgubili, ako se naše oči nisu zamutile mlakošću ili nedostatkom velikodušnosti, ako u traženju sreće ne iskušavamo druge putove koji ne vode Bogu, onda naš život zrači radošću. Evanđelje je radosna vijest!


Abraham je, kako nam to otkriva Isus, uskliktao na obećanje da će vidjeti njegov Dan (usp. Iv 8, 51-59). I tu je još jedan od ključeva ulaska u tu radost – shvatiti radost obećanja, radost nade, radost saveza. Prihvatiti ovu radosnu vijest da se sam Gospodin neizmjerno raduje obnovi svijeta, da se neizmjerno raduje zajedništvu sa svakime od nas.


Pozvani smo da se ova radost očituje i u našim obiteljima. Istinska obiteljska radost je uvijek plod dubokog sklada među osobama, koje žive zajedništvo s Gospodinom. Obitelj koja živi radost vjere, sol je zemlje i svjetlost svijeta – kako je više puta naglasio Sveti Otac.
I evo, to želim svima nama. Da nikada ne zaboravimo ovu neizmjerno važnu istinu! Bog te ljubi, beskrajno! I planira, ni manje ni više, živjeti s tobom čitavu vječnost! Nije li ovo zaista radosna, prijelomna vijest nad svim drugim vijestima ovog vremena? I sama Gospa je ovdje rekla da kada bismo samo znali koliko nas ljubi, da bismo plakali od radosti. Budimo radosni! Neka nas na tom putu prati zagovor Marije, Kraljice mira!

 

Izvor: Glasnik mira, svibanj 2016.

Pročitano 920 puta Poslijednja izmjena dana Subota, 06 Svibanj 2017 20:46

Riječ o Riječi

Duhovnost

Pronađite nas na facebooku